Pet stoljeća Hrvatske književnosti 107

Listajući autobiografiju Jagode Truhelke Iz pro 3tih dana, čitalac se ne može oteti osebujnom dojmu koji ga kao u gradaciji intenzivmo poči nje zaokupljati, otkrivajudi pred njegovim du- hovnim očima jedan prebogat život, sav predan radu i dužnostima, pun samoprijegora i žrtvo vanja za druge. 40 godina nastavničkog rada d 63 godine književnoga (Jagoda Truhelka rođena 5. veljače 1864. u Osijeku, umrla je u 94. godini života, 17. prosinca 1957. u Zagrebu; prvi štampani tekst, Tugomila, 1894): biti vječito razapet iz medu sužbovanja, ispravljanja školskih zadaćnica i nemir noga stvaralačkog poriva. Provesti relativno mirno i sređeno, za današnje naše pojmove gotovo idilično djetinjstvo, posvetiti se napornome nastavničkom radu u raznim ambijentima (Osijek, Gospić, Zagreb, Banja Luka, Sarajevo), privikavajući se različitim i uvijek novim (ali i teškim) uvjetima rada i života, i nala zeći u svemu tome vremena i ljubavi za svoje male, idilič- ne dječje svjetove, značilo je (a znači još i danas) biti ču- desno vitalan s upornim povjerenjem u život. Covjek ne može pobjeći od sebe, od svojih navika i shvaćanja, od svojih vjerovanja; od djetinjstva koje mu je dalo osnovne konture odnosa prema stvarnosti. Sve to stva- ra oko čovjeka određeni zaštitni ovoj kojemu se on s vreme na na vrijeme utječe. Pojava Jagode Truhelke u našoj književnosti, čitav njen književni rad, osobito u domeni dječje literature, odaje upravo takav kompleks: poštovanje tradicije i romantičar- sko-idealistički odnos prema životu. I religioznost koja je tako često prisutna u djelu Jagode Truhelke, nije izraz neke nlozofijom obranjene konfesije, niti je odraz bigoterije,