Čuvari bleiburške uspomene

ČUVARI BLEIBURŠKE USPOMENE
PREDGOVOR
Ako bismo htjeli iz svih knjiga i zapisa o Bleiburškoj tragediji, objelodanjenih do danas, jednom jedinom kratkom rečenicom izažeti onu bitnu, esencijalnu kap koja im je svima zajednička, onda bi ta rečenica glasila: Bleiburg je simbol hrvatskog mučeništva. Proširujući tu temeljnu spoznaju, dodali bismo da tragična hrvatska sudbina, koju simbolizira Bleiburg 1945., ima svoju polumilenijsku povijest. Od Krbavske bitke 1492. godine, kada je u oružanom sukobu s nadmoćnom turskom silom hrvatska vojska pod zapovjedništvom bana Derenčina bila poražena, pri čemu je, okrutnošću pobjednika, izginuo cvijet hrvatskoga plemstva, preko pogibije Zrinskoga i Frankopana 1671. godine, poslije koje su, ovaj put okrutnošću Habsburgovca, vodeće hrvatske velikaške loze zatrte u korijenu, pa do svibnja u Bleiburgu 1945., kada su razoružane hrvatske vojnike i nebrojene tisuće civila zapadni saveznici izručili svojim jugokomunističkim saveznicima, zbivali su se događaji koji su dovodili u pitanje i samu biološku egzistenciju Hrvata.
Iako su se događale u različito vrijeme, pod različitim okolnostima, s različitim protivnicima, pa su dakle i same bile uvelike različite, ove tri naše nacionalne tragedije, ključne u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, imaju jednu bitnu osobinu koja im je zajednička: to je prijevara. Na Krbavskom polju hrvatske čete su, varkom, navedene u zasjedu napadnute s leda. Sto sedamdeset i devet godina kasnije hrvatski velikaši "li su u BeZ-, vjerujući carskoj riječi da će ih primiti s dužnim poštovanjem da se neće dogoditi ništa neugodno. Povjerovali su i postali žrtve izdaje europske diplomacije i prijevare bečkoga dvora.