Hrvatska je malena zemlja u jugo-istočnoj Europi. Prostire se između Jadranskoga mora i rijeka Mure, Drave i Dunava. Njezino je područje u prošlosti na zapadu dopiralo do slovenskih zemalja i do rijeke Raše u Istri, a na istoku gaje obrubljivala nestalna granica. Nastavalo ga je možda nekih milijun ili nešto više Hrvata u srednjem vijeku i oko četiri i pol milijuna u 20. stoljeću. Ono je bilo okvir u kojemu se od ranoga srednjeg vijeka zbivala povijest hrvatskoga naroda, rasezao njegov narodnosni prostor i državni opseg, okvir koji hrvatska politika nije zaboravljala i koji je određivao njezin karakter i postupke. Taj prostor obilježavaju nesigurnost i nestalnost. On se, naime, nalazi na jugu baltičkojadran- skoga pojasa, međašnjega pojasa u kojemu žive različiti narodi, koji je trpio u svim razdobljima za sukoba Zapada s Istokom i plaćao gubitkom državne nezavisnosti ili podlijeganjem velikim sustavima u ratovima i društvenim prevratima. Stoga je povijesni uspjeh hrvatskoga naroda što je sačuvao najveći dio svoga prvotnog područja i što je nastavio državno živjeti u 20. stoljeću. Na hrvatsku je povijest veoma djelovao smještąj Hrvata na razmeđu Istoka i Zapada, na križalištu probitaka susjednih sila, bilo Bizanta i Franaka, bilo Mlečana i Madara, bilo Austrije i Turaka, bilo novovjekovnih nacionalističkih država ili velikih saveza. Osim izravnih prljetrłja mogućnošću biološkog uništenja, te su sile pogodovale